Fotoreportaža iz Bire // Potresna ispovijest migranta: Dok jednog muče, drugi mora gledati

“Nakon pola sata su me prvi put pretukli metalnim šipkama, a onda su mi četvorica u crnim uniformama prvo dali injekciju u koljeno, za koju sam mislio da je protiv bolova. Potom su mi užarenom metalnom šipkom spržili dio desne potkoljenice”

Fotografija Stranicaa.Fotografija Stranicaa.Fotografija Stranicaa.Fotografija Stranicaa.Fotografija Stranicaa.

Loading...

Hrvatski policajac mi je na rastanku jasno pokazao šta me čeka ako ponovo krenem tim putem – slika moje dva puta žigosane noge na displeju telefona, potkoljenice spržene na istom mjestu kao i prošli put”, od kraja ove bolne epizode počinje svoju priču Faiz. Faizu, ovo ćemo ime koristite za potrebe teksta, a pravi identitet je poznat redakciji, je to bio 25. neuspješni pokušaj da se domogne boljeg sutra; svaki put bi bio uhvaćen i hrvatska bi ga policija u kombiju istovarila na granici s Bosnom. Sada sjedi u migrantskom kampu Bira pored Bihaća i polako, do u sitne detalje, priča svoju strašnu priču. Strašnu za slušati i još težu za prepričati zabilježio je Damir Šagolj za Jutarnji.

Iz Pakistana je, tek su mu 22 godine, i potpuno je slomljen. U Bosnu je došao davno, još prije osamnaest mjeseci, i od tada neuspješno pokušava preći preko Hrvatske i Slovenije u neku od zemalja Europske unije koja će ga primiti, a ne istovariti natrag u tamni vilajet, u blato kod Velike Kladuše. Po profesiji je kuhar, a specijalnost mu je kineska brza hrana.
Fotografija Stranicaa.Fotografija Stranicaa.Fotografija Stranicaa.Fotografija Stranicaa.Fotografija Stranicaa.
“Početkom septembra sam pokušao preći preko Hrvatske, ali su me brzo uhvatili. Mene i manju grupu migranata iz raznih zemalja. Odveli su me”, kaže Faiz, “s još šestoricom u policijsku stanicu prema Zagrebu”. I tu počinje zastrašujući dio njegove svakako užasne priče. Priča je polako i koncizno, gledajući u pod ili u stranu. Tek ponekad, kad ga strašno zaboli, digne pogled i zastane, kao da čeka moju reakciju.

“U prostoriji u koju su me smjestili već su bila četvorica ranije uhvaćenih Afganistanaca, s ranama na nogama”, nastavlja mladi Pakistanac. “Nakon pola sata su me prvi put pretukli metalnim šipkama, a onda su mi četvorica u crnim uniformama prvo dali injekciju u koljeno, za koju sam mislio da je protiv bolova. Potom su mi užarenom metalnom šipkom spržili dio desne potkoljenice”. Još gore od toga ga je bolio, priča do u neprijatne tančine, bijeli prah kojim su mu posuli na ranu. “Dok su mene mučili, drugi migrant je gledao”, Faiz objašnjava da su bili podijeljeni u parove, dok jednog maltretiraju, drugi mora gledati.
Fotografija Stranicaa.Fotografija Stranicaa.Fotografija Stranicaa.Fotografija Stranicaa.Fotografija Stranicaa.
Pretučeni na granici

Nakon toga su im dali neki papir da potpišu – naravno da im nije bilo jasno što je na papiru napisano – potrpali su ih u kombi i odvezli nazad u Bosnu. Na granici su ih još jednom pretukli.

Izranjavan, Faiz se vratio u kamp Bira, gdje su ga previli i ponovo primili. Cijelu je svoju priču, do u detalje, ispričao humanitarnim radnicima, kojima je zadatak da ovakve slučajeve dokumentiraju i da ono što su čuli proslijede dalje. To je bilo početkom septembra.
Fotografija Stranicaa.Fotografija Stranicaa.Fotografija Stranicaa.Fotografija Stranicaa.Fotografija Stranicaa.
Faiz je ponovo pokušao nakon dvadesetak dana, čim se malo oporavio. “Ovaj put prelazim s grupom od dvadesetak migranata u blizini Velike Kladuše, ali dok smo čekali kombi koji nas je trebao pokupiti s hrvatske strane granice, pojavila se policija. Odveli su nas u malu stanicu koja je”, nastavlja Faiz, “smještena odmah pored crkve, na nekom malom putu”. Njega su odvojili od ostalih, navodno ga prepoznavši po slikama s Facebooka koje su objavljene nakon prvog žigosanja. Ovaj put nije bilo ni injekcije ni bijelog praha ni crnih uniformi, ali bilo je premlaćivanja i prženja metalnom šipkom, govori mladi Pakistanac potpuno spustivši pogled, i to na istoj potkoljenici kao i prethodni put.


Fotografija Stranicaa.Fotografija Stranicaa.Fotografija Stranicaa.Fotografija Stranicaa.Fotografija Stranicaa.
Nakon mučenja, ponovo su ga strpali u kombi i nazad u Bosnu. Ovu su epizodu sa strane, ne učestvujući u maltretiranju, gledali jedna žena i jedan krupniji policajac. “On ima dobro srce”, kaže Faiz, “i bile su mu stalno vlažne oči dok me je gledao”. Na kraju mu je krupni policajac, kroz suze, ugurao 100 kuna u ruke.

Nikoga nije briga za ljudska prava

Faiz se opet vraća Bihać, gdje su ponovno počela beskrajna previjanja i čišćenja rane koja ni danas, mjesec i po nakon drugog žigosanja, ne izgleda ništa bolje.

Na silna maltretiranja, uključujući i fizička zlostavljanja, migranata koji se iz Bosne preko Hrvatske i Slovenije pokušavaju domoći “Europe”, ukazuju brojni izvještaji nevladinih organizacija, novinske vijesti i socijalne mreže. Na terenu, u okolini Bihaća koji vrvi od migranata, takvih svjedočanstava ima na svakom ćošku. Dugačka je i strašna lista prava i zakona koji se ovdje krše, ali kao da nikoga nije briga.
Fotografija Stranicaa.Fotografija Stranicaa.Fotografija Stranicaa.Fotografija Stranicaa.Fotografija Stranicaa.

Upitan o ovom slučaju, MUP RH je odgovorio da se ne mogu očitovati o ovom slučaju, s kojim nisu upoznati i o kojem ne znaju detalje. Ali napominju nam da su vidjeli identične rane i da su one, po njihovim saznanjima, “obrazac kažnjavanja i mučenja od strane kriminalnih krijumčarskih grupa unutar i izvan kampova u Bosni i Hercegovini”.

Osim Faizovog, osoblje IOM-a, koje upravlja i kontrolira kampove u i oko Bihaća, i humanitarne medicinske ekipe, koje bi morale znati za i tretirati ovakve slučajeve, nisu upoznati ni s jednim sličnim primjerom ovakvih rana, koji bi mogao biti posljedica mučenja i kažnjavanja u i oko kampova na sjeveru Bosne.

S bosanske strane je situacija, tipično i očekivano, komplikovanija od one u EU – stvari se rješavaju ad hoc, procedure su ili nepostojeće ili upitne, nema mehanizama ni kapaciteta da se s ovim, za tako siromašnu državu, realno ogromnim problemom sistematski bori. Iako ih ne presreću po šumama i puteljcima, u njih ne pucaju niti ih vraćaju odakle su došli, migrantima ni ovdje nije lako i mnoga im se prava krše.


Fotografija Stranicaa.Fotografija Stranicaa.Fotografija Stranicaa.Fotografija Stranicaa.Fotografija Stranicaa.
Pravila, zakone i silne konvencije koje štite migrante je, na ovom djelu njihovog križnog puta, lako ne poštovati. Rijetki novinari, nešto volontera i humanitarne organizacije su tu da posvjedoče i urade svoj posao, a oni u čijim je rukama prava moć da poštuju zakone i pomognu nesretnicima.

Ne treba zaboraviti da je bosansko društvo, a Bihać tu nikako nije iznimka, i dalje duboko istraumatizirano svojom recentnom prošlošću i tek nešto boljom sadašnjošću. Ljudima je dosta svoje muke i teško je u njima održati empatiju koje, iako je u početku bilo, sada ima sve manje.

Ulice su pune migranata koji kao zombiji sami ili u malim grupama bauljaju okolo, tegleći svoju muku u ruksacima i plastičnim vrećama. Skvotove u napuštenim zgradama posjećuju jedino rijetki volonteri i policija kada ih dođe pokupiti, potrpati u autobuse i odvesti u kamp Vučjak. Koliko migranata ima u ovom dijelu Bosne teško je izbrojati, sigurno previše za ipak mali i dosta siromašan grad. Donacija ima, ali se teško oteti dojmu da milioni odlaze u nekom drugom smjeru od onog gdje su najpotrebniji.

Šatori nabacani u blatu
Fotografija Stranicaa.Fotografija Stranicaa.Fotografija Stranicaa.Fotografija Stranicaa.Fotografija Stranicaa.
Migranti su laka meta i nisu rijetka svjedočenja i snimci na kojima se vidi kako ih, uglavnom uniformirana lica, tuku ili na drugi način krše njihova prava. Na ulici, u skvotovima ili Vučjaku, čak i u kampovima u kojima o sigurnosti vode računa zaštitari. Službenici iz IOM-a mi to potvrđuju, kažu da, događa se, a oni uredno incident prijave policiji i insistiraju da se počinitelji uklone iz kampova pod njihovom kontrolom. Takvih slučajeva je bilo barem 16 i svi su prijavljeni policiji. Iz lokalnog tužilaštva, koje bi takve slučajeve trebalo procesuirati, kažu da nisu dobili niti jednu takvu prijavu. Nažalost, tipično – ako su prava slabijeg ugrožena, rupe kroz koje njihov slučaj može propasti su na svakom koraku.

Tu oko Bire, jednog od četiri službena smještaja pod pokroviteljstvom IOM-a, je posebna gužva. Kroz njegovu ogradu nesretnici za koje nema mjesta u prepunom kampu guraju svoje noseve i zgužvane papire pokušavajući nagovoriti čuvare da ih puste. Unutra je već preko 1700 registrovanih i nekoliko stotina ilegalnih korisnika i sada primaju samo hitne slučajeve – uglavnom maloljetnike i bolesne.
Fotografija Stranicaa.Fotografija Stranicaa.Fotografija Stranicaa.Fotografija Stranicaa.Fotografija Stranicaa.
Najgora je situacija u Vučjaku, neformalnom kampu na nekadašnjem smetljištu i bivšoj prvoj liniji odbrane Bihaća, udaljenom nekih petnaestak kilometara u brdima iznad grada. Vučjak je, u oštroj konkurenciji, jedna od najmračnijih tačaka na užasima bogatoj migrantskoj ruti prema boljem. Šatori su nabacani u podnožju planine, u blatu i smeću, bez vode i struje. U ovom trenutku u kampu boravi otprilike 700 ljudi, svi su muškarci, a policija skoro svaki dan autobusima dovozi nove, pohvatane po ulicama Bihaća i njegovim porušenim i napuštenim objektima.

Na samom ulazu nalaze se policijski kontejner, bosanska zastava i našvrljan znak koji pokazuje kojim pravcem se ide prema Hrvatskoj – policija je tu da nadgleda, ali ne zalaze dublje među šatore bez prevelike potrebe. Tu je odmah i kontejner lokalnog Crvenog križa, jedine organizacije koja je na Vučjaku permanentno prisutna. Njihovi volonteri, svi odreda posvećeni i predani svom poslu, svakodnevno dovoze i dijele pomoć i po dva obroka stotinama gladnih. Prije nekoliko dana i Doktori bez granica su otvorili malu ambulantu u selu blizu Vučjaka.

Za ostalo se migranti moraju sami pobrinuti. Doduše, bijeli kombi dođe s robom svaki dan, pa oni koji imaju novca za paprene cijene mogu ovdje kupiti osnovne potrepštine. Ima i jedan mali agregat za punjenje telefona, jedno punjenje košta jednu konvertibilnu marku.
Fotografija Stranicaa.Fotografija Stranicaa.Fotografija Stranicaa.Fotografija Stranicaa.Fotografija Stranicaa.

Naravno, svi pričaju samo o “gameu” – u migrantskom žargonu to je riječ kojom se opisuje pokušaj prelaska iz Bosne, preko Hrvatske i Slovenije, do Italije. Kreće se iz Vučjaka preko Plješevice do Hrvatske gdje one koji su platili švercere čekaju automobili, a one jadnije dani pješačenja. Kreću se noćima, po danu se skrivaju i odmaraju.

Nažalost, game uglavnom završi tako što grupu otkriju hrvatski ili slovenački policajci duboko na teritoriju EU i, suprotno konvencijama, na silu ih vrate u Bosnu. To se zove, ponovo u žargonu, “pushback”. Oni sretniji su samo “pušbekani”, ali u posljednje vrijeme sve češće budu maltretirani, a dokumenti, odjeća i obuća, telefoni i pare im se oduzimaju.
Fotografija Stranicaa.Fotografija Stranicaa.Fotografija Stranicaa.Fotografija Stranicaa.Fotografija Stranicaa.
Čekajući bolju priliku

U polurazbacanom šatoru u lijevom, prljavijem dijelu blata Vučjaka, sreo sam Rahima. U šorcu s nacrtanim Bartom Simpsonom i plastičnim papučama sjedi pored vatre i grije se. Pakistanac dozvoljava da ga slikam, šali se i pozira, i priča kako su ga to jutro hrvatski policajci s grupom od 120 migranata vratili preko granice prema Bihaću – prije toga mu oduzevši sve što ima, uključujući i cipele.

Vučjak je crna rupa u koju je usisana sva bijeda trećeg svijeta, onih koji žele samo malo bolji život – plesač iz Afganistana, muzičar iz Irana, medicinski tehničar iz Indije… i jedan Kinez, etnički Ujgur. Njegova je priča vrlo komplikovana – Ujguri su u Kini posebno diskriminisani i život im je, pogotovo u Xinjang provinciji, vrlo težak. On je bio dvije i po godine zatvoren, kao i milioni drugih, u jedan od famoznih “kampova za reedukaciju”, kako kineske vlasti tepaju masovnim institucijama u koje su natjerani Ujguri. Kad je pušten, s krivotvorenom putovnicom je zauvijek napustio Kinu, pa preko Turske došao u Srbiju i Bosnu. Prije nekoliko dana je nestao iz kampa, otišao je u game.
Fotografija Stranicaa.Fotografija Stranicaa.Fotografija Stranicaa.Fotografija Stranicaa.Fotografija Stranicaa.

Ostali čekaju bolju priliku ili da skupe novac za švercere, uvijek spremne da zarade na tuđoj nesreći, da ih za 4000 eura prebace do Italije. Novac obično bude zaleđen kod posrednika i bit će isplaćen tek kad se migrant domogne Italije, objašnjava mi jedan od veterana kampa.
Fotografija Stranicaa.Fotografija Stranicaa.Fotografija Stranicaa.Fotografija Stranicaa.Fotografija Stranicaa.
Faiz, žigosan i slomljen, ni njegova porodica, tog novca nemaju. Uvukao mu se strah u kosti, ne ide redovno doktoru i teško hoda, tako da će zimu provesti u kampu Bira u Bihaću. Njemu je za sada game over, a jedini izgledan put iz ćorsokaka nazad, u bijedu od koje je i pobjegao.

A baš bi nam dobro došao jedan vrijedan chef i malo kineske brze hrane..

Comments are closed.

U skladu s novom europskom regulativom, USN je nadogradio politiku privatnosti i korištenja kolačića. (Cookies) Kolačiće upotrebljavamo kako bismo vam omogućili korištenje naše online usluge, što bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost našeg portala, prikaz reklamnih sadržaja i ostale funkcionalnosti koje inače ne bismo mogli pružati. Daljnjim korištenjem portala, suglasni ste s korištenjem kolačića. Prihvati Pročitaj više