Bosanska Krupa: 1.MAJ 1992. – 1.MAJ 2020. DA SE NE ZABORAVI – DA SE NE PONOVI (FOTO)

Na današnji dan 1.maja (petak) 1992. sa svojih ognjišta nakon 50 godina ponovno su protjerani mještani podgrmečkih sela Velikog Dubovika,Arapuse,Zalina,Jasenice,Polja,Potkrša,Potkalinja…

I ovaj put odsječeni,nemoćni i u okruženju očekivali su svoju sudbinu…Bosanska Krupa je već napadnuta prije 10 ak dana a njeno muslimansko stanovništvo protjerano na lijevu obalu rijeke Une,pale su i prve žrtve.

U cazinsku krajinu gdje su mnogi spas našli 1941.ovaj put nije se moglo,Bosanska Krupa je vec bila prva borbena linija i prolaza nije bilo.

Tadašnje „ratno predsjedništvo srpske opštine bosanska krupa“ odlučilo je da se muslimansko stanovništvo sa ovih prostora iz „bezbjednosnih razloga“ evakuiše u Sanski Most.

Tako su za svega nekoliko sati ova podgrmečka muslimanska sela ostala bez svojh stanovnika,zavladala je pustoš,tuga…a sve ono što je godinama stvarano nestat ce u pljački,paljevini i rušenju.

Zaista je teško riječima opisati stanje u koje smo se tada nalazili,a kiša koja je tog dana padala samoje pojačavala osjećaj tuge i bola koju smo proživljavali.

I dok su kolone napuštale ova mjesta mnogi su se iskretali sa suznim očima da još jednom,možda i posljedni put vide svoje ognjište,svoju dzamiju,njivu…

Tužne kolone Arapušana,Dubovičana,Jaseničana,Zalinjara krenule su putem Sanskog Mosta,putem u neizvjesnost…

Dolaskom na područje općine Sanski Most utočište smo našli kod rodbine i prijatelja u sanskim mjestima Modra,Vakuf,Gorice,Fajtovci,Kamengrad i ostali. Ono što treba napomenuti i što nikad ne smijemo zaboraviti jeste gostoprimstvo naroda ovih mjesta kod kojih smo našli utočište.

U narednim mjesecima zajedno sa domaćim stanovništvom smo proživljavali zaista težak period.

Uslijedila su hapšenja,maltretiranja,odvođenja u logore,a nažalost i ub*stva. Mnogi su završili u logorima kao što su Manjača,Kamenica kod Drvara,zatvori u Palanci,Jasenici,osnovna škola u Bosanskoj Krupi u kojima su proživljavali najstrašnije torture i mučenja, a nažalost i ub*stva. Kosti mnogih su pronađeni po raznim jamama i masovnim grobnicama kao što su Jama Zvečarka,Jama Lisac i ostale,a za mnogima se još traga.

Hvala Allahu i borcima Armije BiH koji su oslobodili naše krajeve dočekali smo da se vratimo u svoja mjesta.

Ono što smo zatekli dolaskom u naša oslobođena mjesta je zaista bilo užasavajuće. Mjesta u kojim 92.nije bilo apsolutno nikakvih ratnih dejstava su popaljena i porušena. U Velikom Duboviku je 90% objekata sistematski minirano i porušeno,gdje se jasno vidi namjera naših neprijatelja da se tu nikada niko ne vrati.

Iako smo rasuti po cijelom svijetu moramo se vracati i dolaziti u naše krajeve kako zbog onih kojima je želja bila da se nikad ne vratimo tako i zbog najboljih sinova naše domovine koji su svoje živote dali za ove naše krajeve.

Ovdje smo rođeni,ovdje smo živjeli i ovdje ćemo ako Bog da i umrijeti,ovdje su mezarja naših predaka.

Ovi događaji su naša bliska historija o kojoj moramo pisati i koje se moramo sjećati kako nam se nebi nikada više ponovili.

DA SE NE ZABORAVI – DA SE NE PONOVI


.



Comments are closed.

U skladu s novom europskom regulativom, USN je nadogradio politiku privatnosti i korištenja kolačića. (Cookies) Kolačiće upotrebljavamo kako bismo vam omogućili korištenje naše online usluge, što bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost našeg portala, prikaz reklamnih sadržaja i ostale funkcionalnosti koje inače ne bismo mogli pružati. Daljnjim korištenjem portala, suglasni ste s korištenjem kolačića. PrihvatiPročitaj više