Prof. dr. Husein Muratović: Neargumentirano povećanje PDV-a

Pažljivom čitaocu Program rada, koji je iznio gospodin Tegeltija, a koji se odnosi na ekonomiju, u najmanju ruku je vidljivo da je on nekonzistentan i da ne može izdržati iole ozbiljnu kritiku  prosječno kvalitetnog diplomiranog ekonomiste, a kamoli ozbiljnih analitičara akademske i poslovne zajednice. Ovu tvrdnju valja i  obrazložiti, bar u dijelu koji se odnosi na fiskalni sistem.

Autor ovoga teksta prećutkuje činjenicu da je gospodin Tegeltija bio ministar finansija u entitetu RS, kada su propale tri komercijalne banke, Razvojna banka entiteta RS  ostala „kratka“ za oko trista miliona jer nije mogla naplatiti plasmane koji su dati stranački podobnim subjektima, dug zdravstva narastao je preko milijarde KM, a Robne rezerve RS otišle u stečaj, što je rijedak primjer u historiji ekonomskih doktrina. Poreske i druge obaveze, te iskazani akumulirani gubici Rafinerije nafte Bos. Brod i Rafinerija ulja Modrča dostigli su cifru od oko 680 miliona, opljačkana je kompanija Birač u režiji Litvanaca i domaćih tajkuna u vrijednosti oko milijardu, opljačkani su „Nikola Tesla“, „Farmaland“ za desetine miliona KM i niz drugih firmi. Nakon što se nije mogao više zaduživati kod domaćih banaka zbog njihove predisponiranosti, entitet RS zadužio se na Bečkoj berzi po osnovu emitovanih javnih (euro) obveznica za 180 miliona eura, o čijoj štetnosti po Državi je ovaj autor pravovremeno pisao i elaborirao Predsjedavajućem Vijeća ministara BiH, Centralnoj banci BiH i Predsjedniku Vlade FBiH. Međutim, nikakve reakcije nije bilo ni od jedne institucije!? Razlog inostranog zaduživanja Vlade RS bili su prazni fondovi i nemogućnost isplata za osnovne budžetske namjene. Hvalisanje izgrađenim autoputom dužine oko 40 km je licemjerno, budući da je on u cjelosti finansiran kreditima EBRD-a koji valja vraćati uz kamatu. Javni dug RS sa 30.9.2019. iznosi 5.381 milion KM, ali bez dubioze sektora zdravstva koja iznosi 1,2 milijarde, tako da je faktički iznos javnog duga 6.581 milion KM. Najkraće, od svih „kvaliteta“ Tegeltija je imao samo jedan: dosljedno je izvršavao naloge svoga šefa Dodika. Da li je onda razumno očekivati da će u prioritetu njegovog mandata biti „samo ekonomija i opet ekonomija“ (njegova floskula). Bojim se da će „njegova“ ekonomija imati tendenciju pogoršavanja, koju u podnošljivim gabaritima treba da održe povećani porezi, rasprodaja preostalih javnih dobara i nova zaduživanja. Uz to, Vijeće ministara biće sastavljeno od šest političkih stranaka koje nemaju ni jedan zajednički cilj osim da podijele plijen (fotelje), a upitne su im i kompetencije, pa predviđam da će ono biti neuspješno

U osvrtu na ovu problematiku u fokusu imam samo dio njegove ekonomske politike koji se odnosi na fiskalni sistem, još pobliže, na namjeru da se poveća stopa PDV-a. Budući da su porezi najznačajniji finansijski institut javnih finansija i da bez njih država ne bi mogla  funkcionisati, valja ih razmotriti, pogotovu jer se danas savremene države najčešće definišu kao „poreske države“. Stoga je u kontekstu ove teme potrebno navesti najznačajnije karakteristike poreza, vrste poreza, ciljeve i učinke oporezivanja, prevaljivanje poreza, strukturu poreskih prihoda, ključne karakteristike najvažnijih direktnih i indirektnih poreza i učinke PDV-a, kao najznačajnijeg poreza u našem poreskom sistemu.

Zbog ograničenog prostora navesti ću samo najznačajnije karakteristike poreza: prinudni je prihod države, derivativan je a ne orginaran, nedestiniran je prihod države, bez neposredne je protunaknade, izvršava se u novcu (osim u ratu), prikuplja se u javnom interesu, plaćaju ga sva poreski sposobna lica i određen je teritorijalnošću.

Postoji više vrsta poreza: redovni i vanredni, osnovni i dopunski, porezi u naturi i novcu, reparticioni i kvotni, centralni i lokalni, fundirani i nefundirani, pretpostavljeni i faktički, porezi po vrijednosti i specifični, katastarski i tarifni, opšti i namjenski, subjektni i objektni, direktni i indirektni porezi. S obzirom da postoji više vrsta poreza, fiskalni teoretičari izvršili su njihova grupisanja na skupinu (direktnih porezi): porez na dohodak, porez na dobit i imovinski porezi) i potrošne poreze (indirektne): opšti porez na promet, čiji je glavni reprezent PDV, posebni porezi na promet (akcize) i carine.

O opravdanosti uvođenja poreza postoji više teorija: teorija sile, teorija cijene, teorija žrtve, teorija reprodukcije, organska teorija, socijalistička teorija i savremena teorija.

Tokom vremena ustanovljeni su poreski principi ili poreska načela: finansijskopolitički, socijalnopolitički, poreznotehnički i noviji principi oporezivanja.

Ciljevi oporezivanja su mnogobrojni i zavise od društveno-ekonomskog sistema date zemlje. U suštini, ciljevi su fiskalni i nefiskalni. Fiskalni su onda kada su uvedeni u fiskalni sistem isključivo zbog obezbjeđenja sredstava za finansiranje javnih rashoda države.  Nefiskalni ciljevi oporezivanja su mnogobrojni, a u suštini se svode na ekonomske, socijalne i političke. Unaprijed tvrdim da će ciljevi povećanog oporezivanja biti u suštini fiskalni, a da će ekonomski, a posebno socijalni ciljevi, biti prodavanje magle narodu.

Učinci oporezivanja jedan su od najznačajnijih segmeata poreske politike. U suštini, oni mogu biti namjeravani (planirani, poželjni) i nenamjeravani (neplanirani, neželjeni). Oporezivanju je namijenjen određeni zadatak koji u praksi treba ispuniti. Stoga se pred kreatore poreske politike postavlja zadatak da izuči njene učinke. Namjeravani učinci su oni koji se primjenom poreskih instrumenata žele postići i oni su kvantifikovani u sferi redistribucije prihoda prikupljenim porezima.Nenamjeravani učinci su oni koji se manifestuju mimo zacrtanih ciljeva i za sobom povlače potrebu prikladne intervencije da bi se te (neželjene) učinke netralisalo ili ublažilo.

Plaćanjem poreza umanjuje se ekonomska snaga poreskog obveznika. Stoga je razumljiva namjera obveznika da se djelimično ili potpuno oslobodi plaćanja poreza kojeg osjeća kao teret. S tim u vezi u igru se uvodi i kategorija koja se zove poreski moral. On u velikoj mjeri utiče na obveznike da li će nastojati izbjeći plaćanje poreza. Ako se porez troši u neproduktivne svrhe, ako poreski teret nije ravnomjerno raspoređen, ako on ne služi za bolju kvalitetu obrazovanja, zdravstvene zaštite, ekologije, sigurnosti i slično, onda će obveznici nastojati da izbjegnu plaćanje poreza. Poduzimanje mjera i radnji da se izbjegne plaćanje poreza ili njegovog dijela, naziva se poreska evazija. Ova evazija očit je indikator da obveznici ne prihvataju poresko opterećenje. Ona može biti u sferi potrošnje i u sferi proizvodnje. Prva se manifestuje u smanjenju potrošnje datog proizvoda ili njegovom zamjenom drugim, što zavisi od elastičnosti cijena, dohotka i mogućnosti supstitucije. U sferi proizvodnje poslodavac može poresko opterećenje prenijeti  na rad kao faktor proizvodnje, umjesto drugih elemenata proizvodnje.

Poreska evazija može biti zakonita, na način da se izbjegne kupovina više oporezovanih proizvoda (cigareta, pića, kozmetike). Ona može biti namjeravana (prestanak kupovine određenih roba, smanjenje prometnih faza, promjena mjesta sjedišta privrednog poslovanja, smanjenje radne snage, smanjenje poreske osnovice i sl.). Nenamjeravana zakonita poreska evazija postojaće onda kada se na primjer čovjek odriče pušenja, a time i kupovine cigareta. Nezakonita poreska evazija postoji kada obveznik to čini sukobljavajući se s postojećim propisima. Ona se ispoljava u vidu utaja i krijumčarenja. Poreska evazija može ugroziti naplatu javnih prihoda, što će uticati na uvođenje novih poreskih oblika ili smanjenje rashoda. U obe varijante država je oštećena i mora izvršiti  dobru analizu zašto se to dogodilo i kako spriječiti da se ne ponovi.

Prevaljivanje poreza vrši se u svakom poreskom sistemu bez obzira koliko je on pravičan i efikasan. S tim u vezi, važno je pitanje ko krajnji snosi teret poreske obaveze, odnosno poreske incidence. Njen teret mogu snositi samo pojedinci (stanovništvo), a nikako kolektiviteti. Naime, oporezivanje potrošnih roba ili dobiti dioničkog društva u konačnici podnose potrošači-pojedinci, odnosno dioničari kao vlasnici kapitala. Kod utvrđivanja poreske incidence problem se javlja u tome što se zakonska obaveza snošenja poreskog tereta ne mora poklapati sa ekonomskom incidencom. Razlikovanje između ovih incidenci proizlazi iz pokušaja obveznika da teret poreza prebaci na drugog. S obzirom da mi prostor ne dopušta širu elaboraciju, ovdje ću samo navesti da prevaljivanje poreza može biti unaprijed (kada se vrši prevaljivanje na kupca), unazad (kada se nastoji da se snizi cijena inputa od dobavljača) i bočno (kada se povećanje poreza na jednom proizvodu nastoji kompenzirati na drugom u istom asortimanu proizvoda).

Postoje brojne teorije o prevaljivanju poreza: fiziokratska (oporezovati samo prihod od poljoprivrede), teorija difuzije (konačnog prevaljivanja poreza u ekonomsko smislu nema, porez nije zlo sam po sebi, već je zlo onaj privredni poremećaj koji uvođenjem poreza nastane u privredi), agnostička (prevaljivanje je vrlo složena i komplikovana ekonomska pojava, pa je sljedstveno tom svaki pokušaj da se naučno dođe do nekih preciznih rezultata u pogledu prevaljivanja poreza uzaludno i nemoguće), eklektička teorija (u praksi nikad ne dolazi do potpunog i konačnog prevaljivanja poreskog davanja, nego da se jedan dio uspije prevaliti, dok drugi dio snosi sam poreski obveznik. Mogućnost prevaljivanja poreza, prije svega, zavisi od elastičnosti ponude i tražnje oporezovanih proizvoda), socijalistička teorija (svi porezi, posebno potrošnji, skoro u potpunosti prevaljuju na sirotinju-radničku klasu) i savremena teorija (svi porezi mogu se prevaljivati).

Pri prevaljivanju poreza, odnosno prenošenja tereta sa jednog na drugo lice, mogu se uočiti različite faze, odnosno procesi prevaljivanja: perkusija, reperkusija, incidenca i difuzija. Po perkusiji prenošenje se vrši na osnovu zakona ili opšteg pravnog akta, gdje se imenuje poreski obveznik i poreski dug. Druga je reperkusija, koja je uža faza prevaljivanja poreza, u kojoj poreski obveznik nastoji prevaliti dug sa sebe na drugo lice, najčešće putem povišenja cijena. Treća faza je incidenta, u kojoj lice pogođeno porezom nije u stanju poreski teret dalje prevaljivati nego ga definitivno snosi, tako da se ono nalazi u ulozi konačnog poreskog platioca. Po mnogim savremenim teoretičarima četvrta faza prevaljivanja poreza je faza difuzije. Ona je ujedno i posljednja faza učinka, odnosno efekata oporezivanja, koja nastaje nakon plaćanja poreza od strane poreskog platioca. Ova faza se ispoljava u postepenom i stalnom djelovanju poreza u talasima izraženim preko cijelog tržišnog mehanizma, na procese i promjene u ponudi-proizvodnji i tražnji-potrošnji raznovrsnih roba. Ovo je treći stadij kroz koji privreda i društvo prolaze u vezi s procesima oporezivanja. U ovoj fazi se ispituju učinci već plaćenih poreza, analizira se situacija koju stvara incidenca na razne subjekte, posebno u sektoru privrede. U vezi s tim, umjesno je postaviti pitanje: kako se plaćeni porezi reprodukuju na razne kategorije u privredi, kako to utiče na novac, na cijene, na rad, na poduzetničku inicijativu, na investicije, na potrošnju, štednju, da li stimuliše proizvodnju ili ne, kakav je medijsko-psihološki efekat poreza i sl.?

Da bi se moglo raspravljati o učinkovitosti i pravičnosti poreskog sistema, potrebno je prije toga šire razmotriti problem poreske incidence, odnosno krajnjeg snošenja tereta poreske obaveze. Prethodno je već rečeno da teret porezne obaveze mogu snositi samo pojedinci, a ne kolektiviteti, jer i oporezivanje dobiti dioničkog društva kao kolektiva u krajnjoj instanci snose pojedinci. Budući da poreska incidenca može biti apsolutna, diferencijalna i budžetska, ovdje ćemo ih samo definisati, bez šire elaboracije. O apsolutnoj poreskoj incidenci radi se onda kada se utvrđuje učinak promjene ili uvođenja jednog poreza u slučaju kada ostali porezi i javna potrošnja ostaju nepromijenjeni, što će biti slučaj sa povećanjem PDV-a. Kod diferencijalne incidence podrazumijevaju se učinci koji nastaju zamjenom jednog poreza drugim porezom, ali pod pretpostavkom da je obim javne potrošnje ostao nepromijenjen. Budžetska incidenca proučava promjene položaja pojedinca ili domaćinstva u raspodjeli dohotka koji nastaje kao posljedica obostranog djelovanja i budžetskih prihoda i budžetskih rashoda. U vezi s ovim, naglašavamo da nije ispravno posmatrati samo učinak oporezivanja na materijalni položaj pojedinca, a da se u obzir ne uzme djelovanje transfera.

Za predmetnu materiju važno je razmotriti da li će se u namjeravanom povećanju PDV-a  raditi o poreskoj progresiji kao instrumentu preraspodjele dohotka ili o elastičnosti ukupnih poreza na promjene dohotka. Prva mjera pokazuje koliko se promijenio udio ukupnog poreza (T) u dohotku (Y) po jedinici promjene ukupnog dohotka, pa imamo da je:

 

T1Y1 – T0/ Y0

V1=  —————–                      Simboli znače: T= udio ukupnog poreza, Y=dohodak,

Y1 – Yo                             0 i 1 predstavljaju oznake za prethodnu i tekuću godinu

 

Druga mjera je elastičnost ukupnih poreza na promjene dohotka, tj.

 

V3 = T1 – T0 / T0 ; Y1 – Y0 / Y0 = Y0 / T0 x T1 – T0 / Y1 – Y0 = ETY

 

Navedena formula pokazuje da kod promjene udjela poreza u dohotku po jedinici promjene dohotka raste, oporezivanje je progresivnije. Isto se dešava i onda kada se povećava elastičnost poreza na promjenu dohotka s obzirm da je u tom slučaju rast poreza brži u odnosu na rast dohotka. Prema tome, proizlazi da što su veći V1 i V2, poreski sistem je progresivniji.

U vezi s namjeravanim povećanjem stope PDV-a njegovi kreatori morali bi javnosti egzaktno dati obrazloženja o poreskoj progresiji kao instrumentu preraspodjele dohotka i elastičnosti ukupnih poreza na promjene dohotka. Neka čitaoci budu uvjereni da toga neće biti. Osim toga, ozbiljna vlada javnosti bi trebala prezentirati učinke oporezivanja preko tzv. mrtvog tereta oporezivanja u modelu djelimične i u modelu opšte rabnoteže.  Kada bi mi prostor dozvoljavao onda bih poresku incidencu elaborirao preko osnovnih koncepata, analize incidence u modelu djelimične ravnoteže, odnosno u modelu opšte ravnoteže, zatim detaljnu učinkovitost oporezivanja i u okviru nje analizu mrtvog tereta oporezivanja u modelu djelimične i u modelu opšte ravnoteže i izbor sistema optimalnog oporezivanja, itd.

Ukratko razmatranje prethodnih tačaka učinio sam s namjerom da se bar djelimično vidi sva kompleksnost poreza, odnosno da je promjenu stope najvažnijeg poreskog oblika-PDV-a potrebno svestrano analizirati i izračunati njegove efekte na stanovništvo, privredu, budžet i makroekonomsku politiku Zemlje. Bojim se da ovo neće učiniti Vijeće ministara BiH, a da je Komisija za finansije i budžet PS nestručna da sagleda sve aspekte povećanja PDV-a.

Bez namjere da ulazim u šire razmatranja podjele poreza, reći ću da je najznačajnija podjala poreza ona na direktne i indirektne. Najznačajniji direktni porezi su porez na dohodak,  porez na dobit i porez na imovinu Osnovna karakteristika poreza na dohodak jeste da ga plaćaju fizička lica (domaća i inostrana) koja dohodak ostvaruju na području date države. Poresku osnovicu čini ukupni dohodak koji poreski obveznik ostvari u zemlji ili inostranstvu, umanjen za preneseni gubitak i lični odbitak. Poreska osnovica poreza na dohodak umanjuje se za doprinose za penziono i zdravstveno osiguranje. Na dobijenu osnovicu primjenjuju se određene poreske stope. Porez na dohodak za prvih 11 mjeseci iznosio je u FBiH 381 milion, u RS 173,2 miliona KM, Distriktu Brčko 1,874 miliona (zbir poreza na dohodak i drugih direktnih poreza), što ukupno iznosi 556 miliona KM.

Poreski obveznik poreza na dobit su privredna i druga pravna lica koja obavljaju djelatnost radi sticanja dobiti. Obveznik ovoga poreza je i fizičko lice koja ostvaruje dohodak od samostalne djelatnosti, ako joj je odobreno da umjesto poreza na dohodak plaća porez na dobit. Osnovicu za obračun čini dobit utvrđena kao razlika između prihoda i rashoda, uvećana ili umanjena za određene stavke uključene u obračun poslovnog rezultata. Porez na dobit u FBiH iznosio je za 11 mjeseci 2019. godine 352 miliona, a u RS 222,7 miliona, a u Distriktu Brčko (DB) 1,347 miliona, što ukupno iznosi 576 miliona KM. Porez na imovinu u FBiH iznosio je u istom periodu 97 miliona KM. Entitet RS i Distrikt Brčko nisu dali podatke o iznosu ovih poreza. Prema dostupnim podacima direktni porezi iznosili su ukupno 673 miliona. U BiH stopa poreza na dobit diferencirana je po entitetima i DB. U suštini, ona je 10%. Ako obveznik reinvestira ostvarenu dobit, on je oslobođen plaćanja ovoga poreza.

Najznačajniji indirektni porezi  su porez na dodanu vrijednost, akcizni porezi i carine,  te porezi na promet nekretnina, porezi na nasljedstva i darove i dr. Indirektni porezi za 11 mjeseci 2019. godine iznosili su u FBiH 3.681 milion KM, u RS 1.620 miliona KM, DB 22,9 miliona ili ukupno 5.324 miliona.

Poslije PDV-a najizdašniji porezi su akcizni. Plaćaju se samo na neke proizvode, pretežno one sa niskom elastičnošću tražnje. U fokusu ovih poreza su nafta i njeni derivati, cigarete, kafa, alkoholna pića, te luksuzni proizvodi. Cilj uvođenja uglavnom je fiskalnog karaktera, premda se njihovo uvođenje često pravda zdravstvenim, socijalnim i ekološkim razlozima. Poreski obveznici su domaći proizvođači, uvoznici, distributeri i kupci proizvoda, zavisno o vrsti robe. Plaćaju se u određenom iznosu po jedinici proizvoda. U BiH postojali su osnovni akcizni porezi na pomenute robe, a u februaru prošle godine uvedeni su dodatni akcizni porezi na naftne derivate pod krinkom da će se njima izgraditi stotine kilometara autoputeva, brzih cesta i drugih puteva. Međutim, praksa je pokazala da je to bila obična laž i da su ovi porezi uvedeni da bi se zakrpile budžetske rupe, nastale usljed enormno visoke neproduktivne javne potrošnje u odnosu na novostvorenu vrijednost. Sponzori njihovog uvođenja bili su i inostrani finansijeri, koji su imali viška likvidnih finansijskih sredstava i koje su prihodovno htjeli plasirati BiH, ali da se obezbijedi izvor za naplatu njihovih potraživanja, odnosno da se uvedu dodatne akcize. S obzirom da nema preciznih podataka (?!) o njihovom iznosu za 11 mjeseci, procjenjuje se da se on kreće između 850 miliona i jedne milijarde. Od kako su uvedene akcize po osnovu njih do sada je naplaćeno oko devet milijardi, a putevi se grade isključivo kreditnim sredstvima. Zašto? Od cigareta i alkoholnih pića prikupljeno je oko osam milijardi, ali to nije imalo ozbiljnog uticaja na školstvo, zdravsto, kulturne sadržaje i sl. Od poreza po osnovu akciza i PDV-a koristi su imali i imaju uglavnom budžetski korisnici.

Carine su takođe specifična vrsta  indirektnih poreza. Države ih uvode zbog fiskalnih razloga i zaštite domaće proizvodnje od inostrane konkurencije. Obično se naplaćuju na uvoznu robu po vrijednosti, u koju je uključena fakturna cijena i troškovi dopreme do granice. Liberalizacijom tržišta i potpisivanjem različitih međudržavnih sporazuma, značaj carina opada. Istina, razvijene i vojno jake države carine koriste za ucjenu drugih zemalja ne samo na ekonomskoj, već i na političkoj osnovi.

Najznačajniji indirektni porez je PDV. U BiH on je naslijedio jednofazni porez na promet u maloprodaji. PDV je višefazni (svefazni) porez na promet, koji se plaća u svim fazama proizvodnje i prometa. Poreski obveznici su svi oni koji stavljaju proizvode i usluge u promet, osim onih koji su izričito oslobođeni ovoga poreza. Svefaznost ovoga poreza u proizvodnji i prometu nekog proizvoda vidi se kroz tri faze, s tim da je npr. cijena u fazi sirovina (u prvoj fazi) 100 KM (P1), da je cijena u drugoj fazi (P2) 150 KM i u trećoj fazi (P3) 300 KM, te ako je predviđena stopa PDV-a 20%, tada imamo slijedeće:

 

  1. faza II. Faza            III.faza

(1) t  x P1 + t (P2 – P1) + t (P3 – P2)= t (P1 + P2 – P1 + P2 –P3 + P2) = t (P3), odnosno:

 

T1 + T2 + T3 =∑n Ti = t x Pn,    pa slijedi da je 20×100+20 (150-100)=20+10+30=60=20xP, iz čega

                           i=1                           proizlazi da je Pn = 60/20 x 100 = 300

 

Osnovna obilježja PDV-a u BiH su:

  • on je svefazni (obuhvata sve faze proizvodnje i prometa),
  • ima jedinstvenu stopu od 17% (svi proizvodi oporezuju se po stopi od 17%),
  • nema nikakvih izuzeća (čak ni za ortopedska pomagala, lijekove i knjige),
  • nesocijalan je (iste iznose poreza plaćaju oni sa platom od 500, 1.000 ili 2.000 KM, ali je stvarna poreska stopa za čovjeka sa primanjem od 1.000 u odnosu na onoga sa 500 KM dvostruko manja, a onoga sa 1.500 KM tri puta manja). Dakle, ovaj porez izuzetno je socijalno regresivan,
  • za njega vrijedi načelo odredišta (plaća se u mjestu potrošnje),
  • karakteriše ga kreditna metoda (poreska obaveza izračunava se tako da se od obračunatog poreza na kupovine dobara i usluga (autputa) odbija obračunati porez pri kupovini dobara i usluga (inputa), što omogućava međusobnu kontrolu,
  • potrošnog je karaktera,
  • plaća se za prodate i fakturisane robe u vrlo kratkom roku bez obzira da li je prodavac naplatio svoje potraživanje od kupca ili nije.

 

Prednosti PDV-a su: smanjenje poreske evazije, alokacijski je neutralniji (jer postoji jedna poreska stopa), učinkovitiji je za podsticanje izvoza (obveznicima se vrši povrat nakon izvoza)

Negativnosti su: zahtijeva složeniju administraciju, ima negativan likvidnosni učinak, razdoblje obračuna je kratko, regresivnog je karaktera (najviše pogađa najsiromašnije).

Građani u BiH s pravom strahuju od „učinaka“ povećanja PDV-a, s obzirom da im ono neće donijeti ništa dobro. Jer, vlasti su već deceniju i više bahate i neosjetljive na muke najvećeg dijela stanovništva. Naime, ne uvode se diferencirane stope PDV-a, već su one iste za jahte, avione, automobile, ortopedska pomagala,lijekove, knjige i učila. Obrazloženje vlasti da se ne uvodie različite stope je da bi onda bilo otežano obračunavanje i praćenje naplate ovoga poreza!? Zamislite, koje je to licemjerje i laž u vrijeme opšte informatičke umreženosti! Dakle, iako je naš PDV regresivan, nekorektan, nepošten za privredu i stanovništvo, važno je da je izdašan za državu jer se oporezuje svaka faza proizvodnje, odnosno prometa, država ne čeka na to da li će prodavac naplatiti robu ili ne, on najkasnije nakon 30 dana po ispostavljanju fakture mora državi platiti PDV. To što nije naplatio fakturu, državu ne interesuje. Firma mora uzeti kredit i platiti PDV, a građanin kupiti manje robe, jer valja iz sredstava kućnog budžeta platiti i PDV. Dokle?

Sa stanovišta struke postavljaju se određena pitanja. Prvo od njih je: da li je u ovakvim okolnostima u makrosistemu BiH uopšte potrebno povećavati stopu PDV-a na 19, odnosno 20% ? Odgovor je negativan jer nisu poznati principi njegovog trošenja, a racionalizacija javne uprave, javnih preduzeća, reforma zdravstva, kojekakvih agencija i direkcija, čak se ne pominju. Dakle, povećaj prihodovnu stranu, a rashodovnu ne diraj! Autor ovoga teksta svojevremeno je vršio istraživanje i došao do egzaktnih podataka da bi neproduktivnu javnu potrošnju trebalo smanjiti na nivo ishodišta njenih učinaka, odnosno smanjiti za 30%. Prema tome, ozbiljna vlada morala bi u cilju racionalizacije poći od rezanja rashoda, a ne od povećanja (poreskih) prihoda. Drugo pitanje: šta ako se Vlada odluči da ne dira poreze, ali poveća javni dug? Odgovor je vrlo jednostavan, ali su pogubne posljedice ako se povećano zaduživanje utroši u neproduktivnu javnu potrošnju, jer javni dug nije ništa drugo već anticipirani porez (dakle, mora se vraćati iz budućih poreskih prihoda). Nedopustivost javnog zaduživanja za finansiranje neproduktivne javne potrošnje vidi se i iz činjenice da je ovaj dug dostigao oko 12 milijardi, premda sam ja uvjeren da je on veći bar još za jednu milijardu, jer se vrši lažno bilansiranje, posebno kod nekih javnih preduzeća. Treće pitanje: kako će povišena stopa PDV-a uticati na javne prihode države? Odgovor je: u situaciji kada je privreda opterećena visokim fiskalnim i parafiskalnim nametima, dodatno oporezivanje rezultira smanjenom osnovicom na koju se primjenjuje poreska stopa, tako da efekat oporezivanja može biti nepovoljan ne samo za preduzeća već i za javne prihode države. Četvrto pitanje: zašto biti protiv povećanja stope PDV-a kada je ona, kako zvaničnici tvrde, relativno niska? Odgovor je da se ne smije izolovano cijeniti stopa PDV-a, već u kontekstu svih drugih opterećenja, koja su u BiH veća nego u drugim zemljama. Peto pitanje: da li je rješenje u diferenciranoj stopi PDV-a? Naime, jedinstvenu stopu PDV-a u Evropi imaju samo Danska i BiH. Kod nas je BDP per capita  (po glavi) 6.056 američkih dolara, stopa nezaposlenost oko 35%, a u Danskoj BDP je 62.888 dolara per capita, a stopa nezaposlenosti ispod 5%. Prema tome, odgovor je potvrdan. Naime, smatram da bi ortopedska pomagala i lijekovi bili oslobođeni PDV-a, a knjige i osnovne životne namirnice oporezovane simboličnom stopom najviše do 4%, a povećane stope na luksuzne proizvode. Međutim, za primjenu diferencijalne stope PDV-a potrebno je urediti pravnu legislativu, urediti poreski sistem u informatičkom i kadrovskom smislu, odstraniti stranačka uhljebljavanja u poreskim upravama, korektno izvršiti selektiranje kadrova u poreskim upravama, dobro nagraditi stručne, moralne i profesionalno odgovorne ljude u poreskom sistemu. Jednom rječju: ustanoviti finansijsku disciplinu i odrediti im precizno djelokrug rada. Šesto pitanje: da li je racionalno posmatrati povećanje stope PDV-a izvan glomazne javne uprave, neracionalnog zdravstva, visokog obrazovanja, profesionalizacije poslanika svih nivoa vlasti, neograničenog uhljebljavanja stranačkih ljudi u javna preduzeća i ustanove i nezajažljivog rasta izdataka za javne nabavke, koje su planirane za iduću godinu u visini 3,6 milijardi KM? Odgovor je negativan. Sedmo i najvažnije pitanje: koji i kakav red poteza učiniti u makro sistemu BiH? Odgovor je: prvo, smanjti neproduktivnu javnu potrošnju za 30%, odnosno na nivo ishodišta kvalitete njenih učinaka; drugo, sredstva od ovoga smanjenja usmjeriti dominantno u proizvodnju, posebno stimulisati poljoprivrednu proizvodnju i proizvodnju namijenjenu izvozu; treće, ustanoviti tzv. međusektorsku analizu odnosa domaća proizvodnja-trgovina; četvrto, racionalizirati stanje u zdravstvu s obzirom da u BiH podstoji 13 Zavoda zdravstvenog osiguranja umjesto tri; peto, zaustaviti navalu „padobranaca“ na penzione fondove; šesto, konačno shvatiti da je kvalitetna kadrovska politika najvažnija i da se ona odgovorno mora primjenjivati, psebno u javnim preduzećima; sedmo, izvršiti deprofesionalizaciju zastupničkih i poslaničkih funkcija, tako da bi na izborne liste išli najkvalitetniji i najmoralniji ljudi, kojima je stalo do države BiH. Navedeno je moguće  provesti ako postoji dovoljno političke odlučnosti i bistrine, a bez iskrivljene ideologije i ako neodgovorna bh vlast shvati da će u konačnici biti predmet preispitivanja od strane „bosanskih žutih prsluka“. Bojim se da će tada biti kasno za racionalne poteze!

Comments are closed.

U skladu s novom europskom regulativom, USN je nadogradio politiku privatnosti i korištenja kolačića. (Cookies) Kolačiće upotrebljavamo kako bismo vam omogućili korištenje naše online usluge, što bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost našeg portala, prikaz reklamnih sadržaja i ostale funkcionalnosti koje inače ne bismo mogli pružati. Daljnjim korištenjem portala, suglasni ste s korištenjem kolačića. PrihvatiPročitaj više